Iako se savremena terapija uz pomoć konja (EAAT — Equine-Assisted Activities and Therapies) formirala tek u drugoj polovini dvadesetog veka, korene ima duboko u antičkoj civilizaciji. Blagodeti jahanja za telo i um dokumentovane su više od dva i po milenijuma — od starogrčkih filozofa i rimskih lekara, preko srednjovekovnih medicinskih rukopisa, sve do modernih rehabilitacionih centara.
Oko 430. godine pre nove ere, atinski vojskovođa i filozof Ksenofont — učenik Sokrata i jedan od prvih pisaca o konjarstvu — u delu O konjarstvu (On Horsemanship) piše o kvalitetima dobrog jahanja i odnosu između konja i jahača.
U istom periodu, čuveni lekar Hipokrat (460–377. p. n. e.) pominje jahanje kao „prirodnu vežbu” korisnu za telo i duh. Već u antičkoj Grčkoj i Rimu, oko 600. p. n. e., prepoznaje se terapijska vrednost jahanja.
Francuski medicinski tekstovi iz XVII veka opisuju jahanje kao sredstvo protiv gihta, neuroloških poremećaja i slabog morala. 1569. godine italijanski lekar Merkurijalis u delu Umetnost gimnastike (De Arte Gymnastica) ističe jahanje kao jedan od važnih oblika telesnog vežbanja. Dva veka kasnije, 1780., francuski hirurg Tiso u knjizi Medicinska i hirurška gimnastika analizira različite hodove konja i zaključuje da je hod u koraku najblagotvorniji.
1870. godine Šasenj prvi sistematski dokumentuje korišćenje jahanja kao terapijske metode kod različitih neuroloških stanja i drugih invaliditeta. 1901., Dame Agnes Hunt u Ortopedskoj bolnici u Osvestriju (Engleska) primenjuje slične metode u radu sa pacijentima.
Tokom Prvog svetskog rata (1917.), britanski fizioterapeuti koriste jahanje za rehabilitaciju ranjenih vojnika. Do 1950-ih, jahanje kao terapija za osobe sa invaliditetom postaje sve prihvaćenije u Velikoj Britaniji.
Prekretnica se dogodila 1952. godine, kada je Danska jahačica Liz Hartel, i pored posledica dečje paralize, osvojila srebrnu medalju u dresurnom jahanju na Olimpijskim igrama u Helsinkiju. Njena priča inspirisala je pokret terapijskog jahanja širom sveta.
Tokom 1960-ih, terapijski jahački centri osnivaju se u Nemačkoj, Švajcarskoj i Austriji, gde se formalno razvija hipoterapija. U Velikoj Britaniji je 1969. godine, pod pokroviteljstvom kraljevske porodice, osnovano udruženje Riding for the Disabled Association (RDA).
Iste godine u SAD nastaje NARHA (North American Riding for the Handicapped Association), koja će kasnije, 2010., prerasti u danas vodeću organizaciju PATH International (Professional Association of Therapeutic Horsemanship).
1992. osniva se Američka hipoterapijska asocijacija (AHA), koja uvodi standarde za fizikalne, radne i logopedske terapeute koji rade sa konjima. Od tada se terapija uz pomoć konja neprekidno razvija — istraživanja potvrđuju njene pozitivne efekte kod anksioznosti, PTSP-a, poremećaja iz spektra autizma, depresije, stresa i mnogih drugih stanja.
Danas se EAAT koristi u desetinama zemalja širom sveta kao priznata i visoko vrednovana terapijska metoda — kombinacija drevne mudrosti i savremene nauke. A u svemu tome, konj ostaje ono što je oduvek bio: tih, osetljiv i moćan saputnik u procesu isceljenja.
Javite nam se da saznate više o terapiji uz pomoć konja i zakažete upoznavanje.
Kontaktirajte nas